Nažalost nema previše političara kojima je tvoja, moja, njegova, njena imovina svetinja, ali barem ima onih kojima je “svetinja nad svetinjama” nekoć društvena, a danas državna imovina kojoj su posvetili i na kojoj su izgradili svoje političke karijere: čuvanju i branjenju države, “državne svetinje” i državne imovine.
Oni su stražari koji bdiju nad našim nacionalnim blagom, državnom imovinom i brane je kao što je nekoć Valter branio Sarajevo.

Šta je i kako je bilo do sada

A kako je brane i kako su je branili do sada ne pokazuje samo ono što je Dodik ovih dana uradio u Doboju, već pokazuje prije svega nacionalni spomenik električne centrale “Valter Perić” koji se ovih dana urušio u sred glavnog grada iako je prethodno bio prodat stranom investitoru koji ga je trebao rekonstruisati.

Rekoše mi da se radi o nekom “arapinu”. Načuo sam da je to isti onaj koji je gradio “Beograd na vodi” i koji je trebao graditi kompleks solitera i hotela na mjestu KSC Skenderija.

Kolega Faruk Kapidžić mi je pomenuo da je razgovarao s vlasnikom u svojstvu predsedavajućeg Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH (koja je inače, kao i mnoge druge, vremenom postala veoma ispolitizirana “dejtonska” institucija) i da mu je rekao mu da mora napraviti identičnu zgradu na istom mjestu, ali mi nije jasno kako to da u ugovoru, koji je neko ko je predstavljao državu supotpisao, ne postoji definisan rok do kada je investitor dužan kao vlasnik obnoviti objekt (ali ne i njegovu namjenu, naravno), kao ni šta činiti ako investitor prekorači taj rok, ne za par mjeseci, već za par godina.

Još manje mi je jasno ko i kako može prodati nacionalni spomenik nekom privatniku, naročito strancu. Jesu li to učinile one patriote i karijeristi koji brane državu, državnu imovinu, glavni grad države? Ko je to učinio? Koji posljeratni “branilac Sarajeva”? Čini mi se, kada bi moglo progovoriti (po mogućnosti onim svojim izvornim naglaskom koji se skoro u potpunosti izgubio za ove tri decenije), da bi Sarajevo kao u onom vicu reklo: “mojne me više branit’, molim te.”

Smije li se uopšte postaviti jedno pravo, istinsko patriotsko pitanje, a da ne zvuči nepatriotski, antipatriotski i “izdajnički”, a ono je: kako to da državna imovina u Sarajevu biva dodjeljena bilo kome dok istovremeno na državnom nivou tvrdimo da se državna imovina ne smije dirati i prepisivati na entitete, na opštine, gradove, kantone?

Ako pričamo o vojnoj imovini, bivša kasarna Maršal Tito je postala kampus UNSA, kao što je u Banjaluci vojna kasarna postala kampus Univerziteta u Banjaluci. Nešto kasarne Maršal Tito u Sarajevu je, doduše, pripalo Američkoj ambasadi, ali je Parlamentarna skupština BiH odlučila da se dio te vojne imovine proda Sjedinjenim Američkim Državama za ambasadu. Dakle, sve je “po zakonu” što se kampusa i kasarni tiče.

Neko je tvrdio da je i Park prof. dr. Nijaza Durakovića (bivša “Hastahana”) prethodno nezakonito prometovan iz vojne imovine i Opštine Centar. Ako uzmemo u obzir da da je na tom mjestu stajala zgrada stare vojne bolnice (vojne “hastahane”), a koja je razorena u posljednjem ratu pa je na njenom mjestu uređen park, to ne bi moglo biti daleko od istine.

Upravo iz tog razloga pretvaranje gradskog parka u građevinsko zemljište ne bi predstavljalo toliki problem ako bi se tu zbilja izgradio trezor Centralne banke, jer bi time državna (bivša vojna) imovina bila iskorištena za državnu instituciju na sličan način kao što se bivša kasarna Viktor Bubanj koristi za Sud Bosne i Hercegovine. Ali problem je što u ugovoru Opštine Centar sa Centralnom Bankom navodno stoji da Centralna Banka može to zemljište preprodati, pa čak i privatniku koji će tu eventualno napraviti poslovno-stambeni prostor od sedam spratova, što bi već bila nezakonita privatizacija državne imovine.

U svakom slučaju državna (bivša vojna) imovina u srcu glavnog grada curi na sve strane kao kroz đevđir, i to tu ispod nosa svih nas, već decenijama, i mi ne činimo ništa, čak ni kada se ruši pred našim očima, ali zato spremno patriotski skačemo kada u Doboju odluče od vojne imovine napraviti zatvor ili nešto slično.

Nije li to, ako smijem pitati, u najmanju ruku barem malkice licemjerno, pogotovo ako insistiramo na patriotizmu, pravdi i pravici, na državi i državnoj imovini? Ako stojimo pri tome da takvo ponašanje nimalo nije licemjerno, onda ispada da je državna (vojna) imovina “naša” i da “naše partije”, tj. “mi” možemo raditi s njom što želimo, ali istovremeno ta ista državna imovina nije i “vaša”, tj. “njihova”, tj. bilo koga drugog, te da “njihove partije” ne smiju dirati u nju.

Dakle: mi možemo s njom šta hoćemo i kako hoćemo, ali drugi ne mogu. Zar to onda drugim riječima ne znači: država je ničija osim naša, tj. zasigurno nije i vaša? Ne znam. Bilo kako bilo, izgleda da tzv. “političko Sarajevo” pomno i strogo nadgleda šta drugi radi, ali samom sebi gleda kroz prste ili jednostavno ne vidi šta je sve u Sarajevu urađeno sa državnom imovinom. Naravno, “sve po zakonu”, u to ne sumnjam.

Ako tako stoje stvari, onda upšte nije čudno da jedna vladajuća partija ponudi Park prof. dr. Nijaza Durakovića, bivšu “Hastahanu”, jednom zastupniku u zamjenu za ruku u glasanju za njenu vladu, kao da ta površina nije ni državno, ni entitetsko, ni opštinsko, već partijsko vlasništvo; kao da je vladajuća partija/familija privatizirala vojnu i državnu imovinu i sada raspolaže njom kao svojom.

Šta nas čeka

Čini se kao da Dodik trenutno despotski “probija led”, a vlastela, velmože iz Federacije gospodski čekaju da vide hoće li mu to proći. Usput ga glasno i javno ruže da raja, fukara i sitna buranija misli da su velike patriote. Ako vide da Dodiku prolazi, zapamtite: par mjeseci nakon što shvate da nema nikakvih posljedica – krenuće “jagma” i “totalna rasprodaja” i u “većem entitetu”.

Jajce kasarna, na primjer, ima da postane luksuzni hotel u rekordnom vremenu. Prodaće je na isti način kao što su prodali i električnu centralu Valter Perić.

Najporažavajuće od svega je to što svi znamo da će, ako se to desi, Sarajevo već sutradan reći: “Pa šta fali? Bolje je ovako nego da propada kao neko ruglo. Neka Sarajevo ima luksuzni hotel kao Monte Karlo, itd”. Raja će pronaći milion isprika i razloga zašto je to dobro i potrebno za grad.

Znamo mi dobro da je na svaki kvadratni metar bivše vojne i generalno državne imovine već odavno neki veleposjednik bacio oko. Zato se ne vrijedi zavaravati da bi uopšte moglo biti drugačije u ovoj privatnoj, nasljednoj, feudalnoj državi modernih veleposjednika, banova, begova, despota, kneževa, velmoža, vlastele, nego kako su oni davno naumili i isplanirali.

Ali možda ipak postoji razlika između Republike Srpske (koja skoro da je pretvorena u srpsku despotovinu u BiH) i Federacije BiH (koja je uglavnom podjeljena ponajviše između “sarajevskog beglerbega”, “mostarskog hercega”, a i drugih sitnijih velmoža FBiH-a).
Ta razlika naročito iritira vlast i vlastelu u FBiH.
Naime, u “Republici Srpskoj despotovini”, da ga tako nazovem, etnitet je taj koji sebi prisvaja državnu imovinu, tj. državna imovina pripada gradovima i opštinama kako bi bila iskorištena za neke lokalne, gradske, entitetske institucije, dok bi u Federaciji državnu i bivšu vojnu imovinu najviše voljeli imati privatnici.

To stvara određeni problem jer ispada da je (“srpskom despotu”) Dodiku važnija državotvornost Republike Srpske nego što je “beglerbegu” i “hercegu” i drugim velmožama važna Federacija BiH (koja nakon toliko decenija još uvijek nema svoju zgradu da u nju smjesti svoje institucije već ih i dan-danas iznajmljuje). Ispadaju gori i od samog Dodika, ispada da im je važnija otimačina i privatizacija Federacije BiH od samih entitetskih institucija, ako me razumijete.
Moglo bi biti da se mnogi od njih prave da pretjerano brinu za državu i državnu imovinu samo zato što u Federaciji BiH nisu još uvijek završili proces koji je Dodik završio u Republici Srpskoj. Nisu je do kraja rasprodali i zadužili. Jednostavno nisu stigli zato što su jedni druge kočili i blokirali u tome, a Dodik je sve radio sam. Možda zato im je u interesu da državna imovina stoji, da je niko ne dira, za sada, još deceniju-dvije, dok ne završe i ne razgrabe Federaciju BiH koju su, ako primijetite, totalno devastirali i opljačkali, blokirali do te mjere da praktično ne postoji posljednjih osam godina.

Šta nam je činiti

Treći dio ovog teksta ne govori o moćnicima, velmožama, njihovim namjerama i planovima, već o nekim mojim, potencijalno i tvojim zamislima. Koga ne interesuje “politička fantastika” i filozofija, već samo i jedino dnevna politika i politikanstvto, može slobodno prestati čitati ovaj tekst na ovom mjestu. Odavde mogu nastaviti oni koji vole da sanjaju i koji vjeruju u neke ideale.

Ja sam otprilike prije više deset godina predvidio da će vojni poligoni i prirodni resursi ubrzo doći na dnevni red i predlagao sam tzv. “Nulti entitet” – građana koji će konačno zatražiti “svoj dio kolača” države.

Predlagao sam javnosti da sva vojna/državna imovina bude uknjižena na taj entitet, na “Nulti entitet” konstitutivnih građana, pa tek onda neka konstitutivni narodi grade sebi koliko god entiteta žele na drugoj državnoj imovini i neka se otimaju ko će i čiji će biti prvi, čiji drugi, a čiji treći entitet, pošto vidimo da su sve prilike da se stvari kreću u tom pravcu.

U našem “Nultom entitetu” državna imovina – zemljište se nikada neće moći privatizovati, već ostaje zajednička imovina, zajedničko dobro – commons. U gradu bi to bila zajednička imovina gradskih zajednica/komuna/opština, a van grada bi zemlja bila zajednička imovina seoskih zajednica/komuna/opština “Nultog entiteta” Bosanaca i Hercegovaca koji bi živjeli u njima po univerzalnim ljudskim pravima, pravilima i zakonima u duhu slobode, jednakosti, mira, ljubavi, bratstva, sestrinstva i zajedništva.

U slučaju da dođe do raspada Bosne i Hercegovine kao što je bilo došlo do raspada Jugoslavije, imali bi pravo na samoodređenje, imali bi pravo raspisati sopstveni referendum u “Nultom entitetu” i otcijepiti se, postati suvereni i nezavisni, pa makar nam na kraju ostala jedna minijaturna državica-grad na planini kao što je npr. Serenissima Repubblica di San Marino ili u prevodu: Najmirnija Republika San Marino. (“Sereno” znači vedar, miran i spokojan).

Tu bi živjeli svi oni vedri, pitomi i dobri ljudi, muškarci i žene koje su izopćili, eskomunicirali, anetemizirali, prognali, protjerali. Živjeli bi u sopstvenoj herezi/jeresi, bez obzira da li su gnostici ili agnostici. Živjeli bi bez hegemonije, bez dogme, po sopstvenom slobodnom izboru/opciji, slobodoumni, slobodnog duha i slobodne duše. Živjeli bi duhovni i terenski život u egalitarnom društvu, po principu jednakosti, pod slobodnim, otvorenim, integrisanim zajedničkim nebom i na slobodnoj, otvorenoj, integrisanoj zajedničkoj imovini/teritoriji onako kako se živjelo u srednjovjekovnim komunama slobodnih građana i slobodnih seljaka, upravo onako kako su živjeli naši preci koje su smatrali hereticima/jereticima i progonili ih zbog njihovog slobodnog uvjerenja i ljudske savjesti.

Zato sam tu svoju ideju nazvao “stratoseparatizmom”, jer se ne radi o klasnom, rasnom, etničkom ili bilo kakvom materijalnom raslojavanju, ne radi se o “materijalnoj bazi”, ne radi se o novogradnji i nadogradnji bogatih u gradovima ili na planinama, na uzvisinama oko gradova, već se radi o raslojavanju ljudske savjesti, radi se o u duhovnoj/kulturnoj nadgradnji, superstrukturi, o ideji zajedničkog suživota po principu slobode i jednakosti, bratske i sestrinske ljubavi, individualnog odnosa, znanja, spoznaje i samospoznaje, da ne duljim (ko ima mozak – shvatio je). Zato sam taj “zbijeg”, tu komunu i takvu slobodnu teritoriju/republiku nazvao “stratobosanskom”.

O ovom svemu objavljivaću u narednom periodu koji će biti ključan za definisanje naše građanske svijesti, a naročito naše ljudske savjesti, pod uslovom da posjedujemo ne samo diplome, već prije svega integritet, te intelektualni i duhovni kapacitet za tako nešto.

Slobodni ste preuzimati, dijeliti i citirati navodeći izvor, link i autora.